Priča o prijateljstvu mladih ljudi, uspostavljenom tokom Projekta “Eko-centar Projepolje-Čajniče, Dec. 2010 – Dec. 2011”, koje se održava i tri godine nakon završetka Projekta, ispričana od strane aktera – tadašnjih dječaka i djevojčica, a danas mladih ljudi-
Druženje u toku Projekta
Desetodnevni istraživački EKO kamp Čajniče je za većinu učesnika predstavljao najduže odvajanje od porodice. Intezivan istraživački rad na terenu i u kabinetu tih deset dana, nije spriječio mlade da se druže uz muziku i sportske aktivnosti. Najveći uspjeh ovog programa se ogleda u druženju 32 osnovca i srednjoškolca iz Prijepolja i Čajniča, mladih koji nisu opterećeni proteklim teškim vremenima, iako različitih nacionalnosti i vjeroispovjesti. Potvrda ovog uspjeha je samoinicijativna posjeta mladih iz Prijepolja Eko centru Čajniče, 24-26.09.2011 godine. Iako ova aktivnost nije bila planirana i budžetom podržana, mladi su prevazišli te probleme i napravili druženje koje se planira i uzvratiti 2012 godine. Ekolozi iz Prijepolja su finansirali troškove prevoza do Čajniča, a domaćini iz EKO centra Čajniče su obezbjedili ishranu, a smješteni su u adaptiranom prostoru koji je rezultat ovog projekta sa koga izdvajamo zajedničku fotografiju:
Tom prilikom su članovi projektnog tima posjetili jedan biološku rijetkost lokalitet ‘’Viline bukve’’,
Sa ovog susreta posebno je bio dirljiv rastanak i odlazak gostiju iz Prijepolja, sva njihova radost dvodevnog druženja na kraju je bila bila zalivena suzama zbog rastanka
Ponovni susret 2012 g.
Sledeće druženje je upriličeno 28.-29.07.2012. godine u Aljinovićima, za šta je EKO Centar Čajniče obezbjedio minibus i sendviče za put, dok su domaćini obezbjedili ostalo za dvodnevno druženje.
Sa ovog druženja izdvajamo slike sa zajedničkog kupanja na Zlataru
kao druženje projektnog tima uz muziku
I naše igrararije cijelu noć.
Prijateljstvo traje i dalje – susret 2014
Prošle su 3 godine od projekta “Eko-centar Prijepolje – Čajniče”. Tih 20-ak dana koje su učesnici zajedno proveli na Jahorini, u Čajniču i u Aljinovićima je prošlo prebrzo. Prebrzo, ali ne i bez plodova. Ostala su mnogobrojna prijateljstva, a to i bio cilj cijeloga projekta. Ostala su prijateljstva koja će vječno trajati, prijateljstva koja su mnogima promijenila i uljepšala život.
I Čajničani i Prijepoljčani već su se medjusobno posjeć?ivali. Kamperima druženja nikad nije dosta, pa smo se ovog ljeta, poslije dvogodišnje pauze, 19. avgusta 2014. ponovo okupili u Aljinovićima, doduše u nekom okrnjenom sastavu.
Iznova smo se prisjećali drugova koji su odsustvovali sa našeg “časa prijateljstva”, ali niko nije ni pomislio da im upiše neopravdani izostanak.
Budući da smo svi u duši ona nemirna dječurlija od prije 3 godine, nije bilo previše sjedenja. Odmah smo se bacili na posao. Košarka, odbojka, fudbal, stoni tenis, kartanje, šahovski okršaji sa mještanima, sve je to bilo na spisku naših aktivnosti. I tako je vrijeme polako odmicalo. Sa malim zakašnjenjem, na čas prijateljstva stigli su naši profesori sa kampa, Bugarin Dušan i Grbović Slavenko, a njihovi djaci nisu propustili priliku da ih malo kritikuju zbog toga. Druženje se nastavilo. Profesori su zajedno sa nama uživali do kasno u noć, kada su nas morali napustiti zbog obaveza koje su imali sledećeg dana. Ponoć je već bila prošla, ali nama spavanje nije padalo na pamet. Vremena je bilo previše malo da bi ga trošili na takve nevažne stvari. Graja je odjekivala djačkim domom, i niko, pa čak ni oni mrzovoljni, nije se bunio zbog toga. Zoru su svi dočekali na nogama, neki su igrali odbojku, neki snimali po koji “selfie”, a neki cvokotali na oštrom zraku. I tako dalje, i tako dalje.
Naše druženje se privelo kraju. Rastali smo se sa tugom u srcima, suzama u očima, i riječima na usnama: “Srešćemo se opet”.
Moramo zapaziti da smo za ove tri godine sazreli sasvim dovoljno da su nas roditelji pustili same pa čak i bez starijih članova projektnog tima, tako da je ovaj put EKO Centar obezbjedio troškove prevoza – ostalo je bila naša briga.
