Priča o prijateljstvu mladih ljudi, uspostavljenom tokom Projekta “Eko-centar Projepolje-Čajniče, Dec. 2010 – Dec. 2011”, koje se održava i tri godine nakon završetka Projekta, isprićana od strane aktera – tadašnjih dečaka i devojčica, a danas mladih ljudi-

 

Druženje u toku Projekta

Desetodnevni istraživački EKO kamp Čajniče  je za većinu učesnika predstavljao najduže odvajanje od porodice.  Intezivan istraživački rad na terenu i u kabinetu tih  deset dana, nije sprečio mlade da se druže uz muziku i sportske aktivnosti. Najveći uspeh ovog programa se  ogleda u druženju 32 osnovca i srednjoškolca iz Prijepolja i Čajniča, mladih koji nisu opterećeni proteklim  teškim vremenima, iako različitih nacionalnosti i vjeroispovjesti. Potvrda ovog uspjeha je samoinicijativna posjeta mladih iz Prijepolja Eko centru Čajniče, 24-26.09.2011 godine. Iako  ova aktivnost nije bila planirana i budžetom podržana, mladi su  prevazišli te probleme  i napravili  druženje koje se planira i uzvratiti 2012 godine. Ekolozi iz Prijepolja  su finansirali troškove prevoza do Čajniča, a domaćini  iz EKO centra Čajniče su obezbjedili ishranu, a smešteni su u adaptiranom  prostoru koji je rezultat ovog projekta sa koga izdvajamo zajedničku fotografiju:

1

Tom prilikom  su članovi projektnog tima posjetili jedan  biološku retkost  lokalitet ‘’Viline bukve’’,

2

Sa ovog susreta posebno je bio dirljiv  rastanak  i odlazak gostiju iz Prijepolja, sva njihova radost dvodevnog druženja na   kraju je  bila bila  zalivena  suzama zbog rastanka.

3

Ponovni susret 2012 g.

Sledeće druženje je upriličeno  28.-29.07.2012. godine u Aljinovićima, za šta  je  EKO Centar Čajniče obezbjedio minibus i  sendviče za put, dok su domaćini  obezbjedili ostalo za dvodnevno druženje.

Sa ovog druženja izdvajamo slike  sa  zajedničkog kupanja na Zlataru

4

kao druženje projektnog tima uz muziku

5

I naše  igrararije  celu noć

 

6

Prijateljstvo traje i dalje – susret 2014

Prošle su 3 godine od projekta „Eko-centar Prijepolje – Čajniče“. Tih 20-ak dana koje su učesnici zajedno proveli na Jahorini, u Čajniču i u Aljinovićima je prošlo prebrzo. Prebrzo, ali ne i bez plodova. Ostala su mnogobrojna prijateljstva, a to i bio cilj cijeloga projekta. Ostala su prijateljstva koja će večno trajati, prijateljstva koja su mnogima promenila i ulepšala život.

I Čajničani i Prijepoljčani već su se medjusobno posećivali. Kamperima druženja nikad nije dosta, pa smo se ovog ljeta, posle dvogodišnje pauze, 19. avgusta 2014. ponovo okupili u Aljinovićima, doduše u nekom okrnjenom sastavu.

Iznova smo se prisećali drugova koji su odsustvovali sa našeg „Časa prijateljstva“, ali niko nije ni pomislio da im upiše neopravdani izostanak.

Budući da smo svi u duši ona nemirna dečurlija od prije 3 godine, nije bilo previše sjedenja. Odmah smo se bacili na posao. Košarka, odbojka, fudbal, stoni tenis, kartanje, šahovski okršaji sa mještanima, sve je to bilo na spisku naših aktivnosti. I tako je vrijeme polako odmicalo. Sa malim zakašnjenjem, na čas prijateljstva stigli su naši profesori sa kampa, Bugarin Dušan i Grbović Slavenko, a njihovi djaci nisu propustili priliku da ih malo kritikuju zbog toga. Druženje se nastavilo. Profesori su zajedno sa nama uživali do kasno u noć, kada su nas morali napustiti zbog obaveza koje su imali sledećeg dana. Ponoć je već bila prošla, ali nama spavanje nije padalo na pamet. Vremena je bilo previše malo da bi ga trošili na takve nevažne stvari. Graja  je odjekivala djačkim domom, i niko, pa čak ni oni mrzovoljni, nije se bunio zbog toga. Zoru su svi dočekali na nogama, neki su igrali odbojku, neki snimali po koji „selfie“, a neki cvokotali na oštrom zraku. I tako dalje, i tako dalje.

Naše druženje se privelo kraju. Rastali smo se sa tugom u srcima, suzama u očima, i rečima na usnama: „Srešćemo se opet“.

 

7

8

9

 

 Moramo  zapaziti da smo za ove tri godine sazreli sasvim dovoljno  da su nas roditelji pustili same  pa  čak i bez starijih  članova projektnog  tima, tako da   je ovaj put  EKO Centar  obezbjedio  troškove prevoza – ostalo je bila naša  briga.